Svi sveti
 |
| Fra Angelico - Svi sveti, 15. stoljeće |
Razmatranja iz knjige: Cezner, Đuro, "Blagoslovljen Bog u svojim svetima, kratke pouke za blagdane i razne zgode - četiri godišta", Sarajevo, 1938.
1.godište
Svi Sveti
Što su sveci
Danas je dan slavlja za svetu katoličku Crkvu. Ona sveta Majka puna ponosa i radosti diže oči prema nebeskom Jeruzalemu i vidi tamo milione svoje djece pred Božjim prijestoljem. Ona ih je porodila svom nebeskom Zaručniku, ona je brižno nad njima bdjela, bila im je anđeo čuvar na trnovitom putu života da ne skrenu na stranputicu ili ih je sa stranputice izvela na put spasonosne pokore, ona ih je dovela do izvora vječne sreće. Veliko je danas veselje i slavlje Crkve, jer su njezina djeca okrunjena vijencem slave i sreće, jer su ona ures i dika neba i zemlje.
Da vidimo koga Crkva proglašuje svecem, kako to čini, da li su sveci u istinu sveti i veliki.
Sveti su svi oni, koji su u nebu, a posebno svecima nazivamo one, koje je Crkva proglasila svetim radi njihovog izvanredno svetog života i čudesa, što su se dogodila na njihov zagovor. Crkva proglasi nekoga najprije blaženim. Za to se traži, da je netko živio i umro na glasu osobite svetosti. Ta izvanredna svetost mora nadilaziti svetost drugih revnih kršćana, ona mora biti heroička t.j. junačka i to osobito u krepostima bogoslovskim: u vjeri, ufanja i ljubavi te u čudorednim: u razboritosti, pravičnosti, duševnoj jakosti i umjerenosti. Kod mučenika vrijedi mučeništvo kao dokaz heroičnih kreposti. Uz svetost se traže barem dva čuda, koja su se dogodila po njihovom zagovoru. Za sve ovo traže se najsigurniji dokazi. Kada je sve tako dokazano, da je isključena svaka sumnja, onda sv. Otac proglasi, da se onaj sluga Božji ili službenica uvršćuje među blažene t.j. da se mogu javno štovati u nekom kraju ili kojoj redovničkoj obitelji. Ako štovanje blaženika u puku ostane i raste, te se na njegov zagovor dogode još najmanje dva čuda, onda se blaženik proglasi svetim. Proglašenje svetim je svečani čin sv. Oca, kojim određuje, da se neki blaženik ima javno štovati kao svetac u cijeloj Crkvi, da mu se uspomena ima slaviti na određeni dan.
Kako je postupak Crkve u proglašenju svetaca savjestan, evo jednog primjera.
Dok je papa Benedikt XIV. još bio kardinalom, pohodi ga neki engleski lord, anglikanac sa svojim prijateljem. Kardinala su nekamo hitno pozvali. On ponudi onoj dvojici, da u njegovoj odsutnosti pregledaju spise o proglašenju blaženim nekog sluge Božjega. Iza dugog izbivanja upita goste, šta misle o procesu. Lord i prijatelji mu odgovoriše, da se upravo dive savjesnosti i strogosti, kojom se vodi proces, pa su uvjereni, da će sluga Božji biti proglašen blaženim osobito radi čudesa, koja su sigurno dokazana. Kardinal im na njihovo veliko iznenađenje odgovori:"Ipak od svih čudesa nismo niti jedno jedino priznali, jer nam nisu potpuno dokazana."
Uz ovakvu savjesnost i uz nepogrešivost Crkve nijie nikakvo čudo, da su sveci doista pravi velikani, koji su svojom svetošću postali vjerne slike onoga Najsvetijega, koga u nebu uživaju. Da se o tome još bolje uvjerimo promotrit ćemo nekoliko slika svetaca Božjih. Nećemo iznositi slike presvete Djevice, onog najsavršenijeg stvorenja Božjeg, nit ćemo govoriti o savršenoj skromnosti i pravednosti sv. Josipa, niti o ljubavi i revnosti apostola. I u drugim je svecima divan Bog i njegova Crkva.
Eno sv. Stjepana prvomučenika, kako moli poput Isusa za ubojice svoje, kako im sve oprašta. Eno sv. Antuna pustinjaka, koji poput Isusa hoće da bude potpuni siromah. Ostavlja bogatstvo i odlazi u pustinju, gdje moli i radi, gdje mu je hrana komad kruha, a postelja tvrda zemlja. Eno sv. Agate, koja hoće u nevinosti biti slična svome Spasitelju, pa mu zavjetuje svoje djevičanstvo. Nju bogatu i lijepu prosi bogati velikaš, carski namjesnik, ali ga ona odbija radi Krista. Ona rađe umire u strašnim mukama kao mučenica za vejru i svetu čistoću.
Sv. Ivan Zlatousti, carigradski patrijarha, divni govornik, ustaje neustrašivo proti svakoj nepravdi i proti grijesima i sablazni carskoga dvora. On zna, da mu radi toga prijeti progonstvo ili smrt, nu on ne zna za strah, kada treba raditi za Slavu Božju. Kada su mu prijetili progonstvom, on mirno govori:"Samo se jednoga treba bojati - a to je grijeh." Bio je poslan u progonstvo, gdje je puno trpio i umro. U najvećim mukama govorio bi:"Bogu hvala i čast za sve." To su bile i posljednje njegove riječi. O kako je ovo divna slika velike vjere, pravičnosti, duševne jakosti i ljubavi prema Bogu.
Sv. Ivan milostinjar razdijielio je još kao svjetovnjak svoje bogatstvo siromasima. Kada je postao patrijarka u Aleksandriji, odmah je dao sabrati sve prosjake grada, njih 7000, pa ih je uzdržavao. On je bio otac siromaha, zaštitnik progonjenih, pomagač svih potrebnih. Uz to je bio ponizan i krotak. Kada ga je neki prosjak bezobrazno pogrdio, što mu je dao malo milostinje, htjele su sluge prosjaka istuči, ali on toga ne dozvoljava govoreći:"Ja već 60 godina vrijeđam Isusa svojim djelima, pa zašto ne bih pretrpio ovu malu uvredu." Drugom ga je zgodom uvrijedio prosti čovjek, njegov dužnik, a on mu se osvećuje time, što mu oprašta sve dugove. Ovomu svecu je bio sličan sv. Ivan od Boga, koji je tražio bolesnike i prenosio na leđima u svoju bolnicu.
Sv. Čiril i Metodije ostaviše visoke časti i domovinu, a uzeše na se sve poteškoće i progonstva, da privedu slavenske narode Kristu. Sv. Franjo Saleški obilazi pješice gorovite krajeve Švicarske, izvrgava se bjesnilu krivovjeraca kalvina, te sam obraža preko 70.000 ljudi. To je postigao svojojm učenošću i molitvom, a ponajviše blagošću. Kad je sreo neprijatelja na ulici, pružio mu je ruku veleći:"Znam, da ste mi neprijatelj, ali ja vama nisam. Kad biste mi jedno oko izbili, ja bih vas i onda s onim drugim prijazno pogledao." Sv. Franjo Ksaverski odlazi u Indiju, pa u Japan, da naviješta Isusa. Trpi i radi, a nikad mu nije dosta križeva, pa on govori:"Još više, Gospodine, još više." Njegov trud Bog pomaže i darom jezika i darom čudesa, pa je uskrisio i više mrtvaca. Sam je svojom rukom krstio više stotina hiljada pogana.
Ovo je samo nekoliko sjajnih slika svetaca Božjih. A tko bi mogao izbrojiti sve kreposti i odlike svih svetaca. A kako su sjajne slike velikih i poniznih crkvenih naučitelja, pa onih hrabrih mučenika, bijelih i sjajnih djevica, pa onih skromnih redovnika i redovnica, kako su divni oni, što se posvetiše u obitelji svojoj. O Bože, kako su te sveci ljubili, kako su za te živjeli. O Bože, i mi želimo tebe ljubiti i približiti se tvojoj Svetosti. O Bože, podupri milošću svojom slabost našu. O vi sveci i svetice Božje, molite za nas.
***
Razmatranja iz knjige: Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački, "Propovijedi, govori, poruke (1941-1946), Pripremili i Uvod napisali . Batelja i C. Tomić; AGM, Zagreb, 1996
"Blaženi krotki jer će oni baštiniti zemlju!" (Mt, 5,5)
(Propovijed u stolnoj crkvi, na blagdan Sviju Svetih, 1. studenoga 1941.)
Predragi vjernici!
Osam blaženstava ocrtao je Krist Gospodin u svom divnom govoru na gori blaženstava, onako kako nam to stavlja danas pred oči sveta mati Crkva u evanđelju Mise. I kako god se ljudima ovoga svijeta ta blaženstva pričinjaju zapravo ludošću ili čak nesrećom, i zato čine upravo protivno od toga, tako nema nikakve sumnje za one, koji sve gledaju očima svete vjere, da ono što neprevarljiva Istina uči, da tako i jest. I kad ta Istina kaže - blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju - onda tako i jest, makar koliko nas naša pokvarena narav uvjeravala o protivnom
Ako su u kojem razdoblju ljudske povijesti imali ljudi razloga da razmišljaju o tom, imaju sigurno razloga zamisliti se u to u ovo naše doba.
Blaženi krotki, jer oni će baštiniti zemlju!
Da! možda je to jedna od najgroznijih zabluda našega vremena, da su izobrazbu uma odijelili od izobrazbe srca. Za prvu se činilo sve. Nije se žalilo ni milijunskih svota za gradnje znanstvenih instituta, škola i akademija. Nije se žalilo ni vremena ni truda, da se mladež usavrši u tehnici, u športu; u plivanju, u skakanju, u rvanju, u letenju, u bacanju koplja. Ali za kulturu srca činilo se malo ili ništa. A ono što je Crkva trudom i mukom izgradila u ljudskim dušama, to su drugi ili svjesno ili nesvjesno nastojali što prije razoriti. Je li dakle čudo, da je došlo ono što je moralo doći? Tamo, primijetio je netko s pravom, tamo gdje se glava mladog čovjeka puni samo znanjem, a srce prepušta pustošenju sjetilnih nagona, tamo se u gornjem spratu dovršuje babilonski toranj, a u donjem razvalina primiče kraju.
Nema nikakve sumnje o tome, da nikada do sada nije svijet vidio toliko napretka u svim granama ljudske znanosti, kako je to slučaj u ovo naše doba. Ali nema nikakve sumnje ni o tome, da je rijetko kada bilo toliko razaranja u povijesti svijeta i uništavanja vrednota, koliko u ovo naše doba. Ljudskom društvu manjka kultura srca; a ta je konačno duša svake istinske kulture, i bez nje se ne može uopće govoriti o kulturi čovjeka niti o kulturi naroda. Gdje naime nema plemenitih srdaca, tamo može biti samo bešćutnih i okrutnih srdaca. A gdje ima samo bešćutnih i okrutnih srdaca, tamo nema čovjeka dostojnih čina, nego nagonski život zvijeri, koja jedna drugoj otima što osjeća da je za nju bolje.
Takvo stanje našao je Isus Krist, kad je došao na ovaj svijet. Svjedok je sv. Pavao apostol, kad za ljude onoga vremena kaže, da su bili "puni svake nepravde, zlobe, lakomosti, pakosti, puni zavisti, ubijstva, svađa, lukavih zloćudnosti." (Rim 1, 29). Takvo je stanje uvijek nanovo iskrslo tamo gdje se zaboravilo na oplemenjenje srca.
Kad je dakle Isus Krist postavio načelo - blaženi krotki - i kad je obećao nagradu, da će - baštiniti zemlju t. j. kraljevstvo Božje, - onda je, buduć riječ njegova nije riječ nemoćnog čovjeka nego svemogućeg Boga, koji riječi provodi u djela, onda je velim sigurno, da je učinio više za čovjeka nego sve škole i naučni zavodi na zemlji.
Da se o tome uvjerimo, dovoljno je baciti samo jedan pogled na nebo, na ono nepregledno mnoštvo svetaca i svetica Božjih, koji su vjerovali riječi Kristovoj i koji su danas u posjedu one prave zemlje, ne zemlje mrtvih, nego "zemlje živih", prema riječi psalmiste:"Credo videre bona Domini in terra viventium - Vjerujem da ću vidjeti dobra Gospodnja u zemlji živih!" (Ps 27,13). Blago krotkima! rekao je Krist. I one nepregledne hiljade svetih, koje slave sada Trojednoga Boga na nebesima, toj pravoj "zemlji živih", jer nikada više ne umiru, ti su, velim, vjerovali riječi Sina Božjega. Iz ljubavi prema Njemu ustrajali su u borbi na ovoj zemlji, ne protiv bližnjih svojih, nego protiv svojih strasti, da postanu krotki i da postanu jednom dionici i vlasnici "zemlje živih" kraljevstva nebeskoga. Kao što naime pala ljudska narav teško podnosi udarce sa strane drugih i nevolje života, pa im nastoji izbjeći, tako su i obratno sveci, dok su bili na ovoj zemlji, strpljivim i blagim srcem primali udarce života, dolazili oni s lijeva ili s desna, sprijeda ili sa strane, od prijatelja ili neprijatelja, s pravom ili nepravom; daleko od svake srdžbe, daleko od pomisli na osvetu, bez mrmljanja, bez psovke, bez tužaljki, znajući da "diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum - onima koji Boga ljube, sve zajedno pomaže na dobro" (Rim 8, 28).
Jest! Onima, koji Boga ljube, sve se obraća na dobro! Kratkotrajno strpljivo podnošenje životnih nevolja na zemlji mrtvih, naplatio im je Krist vječnim radostima u zemlji živih. Velim, na zemlji mrtvih u poredbi sa zemljom živih. "Zemaljski naime život, veli sv. Grgur Papa, u poredbi s vječnim životom, valja prije nazvati smrću nego životom. No koji jezik može izreći ili um shvatiti, kolike su radosti nebeske domovine; biti u društvu andjela i sa preblaženim duhovima prisustvovati proslavi Stvoritelja, gledati lice nazočnog Boga, neograničeno svijetlo gledati, bez straha biti i radovati se daru neraspadljivosti." (Hom. 37 in Evang).
Blagdan je danas Sviju Svetih! Proslava je danas milijuna znanih i neznanih junaka svete vjere: mučenika i ispovjednika, djevica i udovica, koji su svi izašli kao pobjednici u borbi za vječni život. Pobjednici nad samim sobom, nad svojim strastima i slabostima. Medju njima je golem broj i onih, za koje je rekao Krist:"Blaženi krotki jer će baštiniti zemlju!" I da danas jednoga između njih upitamo, što nam je činiti, sigurno je, da bi nam odgovorio sa svetim Pavlom."Budite sljedbenici moji, kao što i ja Kristov!" (1 Kor 4,16).
Da! Nasljedujmo ih u kreposti, ako hoćemo da budemo s njima dionici blaženstva. "Non coronatur nisi legitime certaverit." Tako nas opominje sv. Pavao apostol. "Nitko ne će biti okrunjen, ako se ne bude zakonito borio." (2 Tim 2, 5). Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče ponajprije sam primjer Boga Stvoritelja, za kojega veli Psalmist:"Quonian tu Domine suavis et mitis et multae misericordiae omnibus invocantibus te! - Jer si ti, Gospode, dobar i blag i mnogog milosrđa za sve koji Te zazivaju!" (Ps 86, 5). Ta sjetite se se samo koliko se puta prokune sveto ime Njegovo samo u našoj Domovini! Kad bi On, Svemogući, za uvredu svoga beskrajnog Veličanstva primijenio iste mjere kao zemaljski vladari za uvredu svoga ograničenoga, onda bi već davno morao zatrti čitav ovaj svijet. A ipak ga još uvijek trpi i obasiplje nebrojenim dobrima svaki dan, pa i onda kad ga kažnjava.
Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče Spasitelj Isus Krist i riječju i primjerom. "Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca i naći čete mir dušama vašim!" (Mt 11.29).
Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče i misao na vlastitu korist. Malo što je David tako vruće molio Boga kao ovo:"Viam tuam demonstra mihi et semitas tuas edoce me! - Pokaži mi, Gospode, putove svoje, nauči me hodati stazama tvojim!" (Ps 25, 4). Znao je naime, da ga samo putovi Gospodnji mogu dovesti pravoj sreći i miru. A komu najradije pokazuje Gospod putove svoje? "Docebit mites vias suas - Uči krotke putevima svojim." (Ps 25, 9).
O kako bi lijep bio život već na ovoj zemlji, kad bi ljudi shvaćali riječi Kristove:"Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju!" (Mt 5, 5). Kažu da su u staro doba mornari lijevali ulje u uzburkano more, da spasu ladju od propasti, Kudgod se ogledamo danas, čini nam se čovječanstvo nalik ne na uzburkano more nego na razbješnjeli ocean, kojim se bacaju valovi ljudskih strasti, mržnje i bijesa. Učinimo i mi slično. Lijevajmo koliko samo možemo u taj razbješnjeli elemenat ulje božanske dobrote, samilosti i blagosti, da se stišavaju valovi strasti i čovjek dočeka onaj blaženi čas mira, za kojim toliko uzdiše. Konačno ćemo nagradu primiti u nebu. Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju, to jest kraljevstvo Božje i život vječni!
***
Razmatranja iz knjige: Antolović, Josip, "Duhovni velikani, sveci Katoličke crkve II. dio: srpanj-prosinac", Zagreb, 1998.
Studeni
1.
Svi sveti
Danas, Crkva na putu , u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinačnog u slavi, Crkva "jednom svetkovinom časti sve svete" - kako to lijepo izriče i molitva današnje svetkovine. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže:"Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem." U tom se mnoštvu nalaze i toliki sinovi i kćeri iz našega naroda, među njima, vjerujemo, i zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji dr. Josip Lang, koji je umro baš na današnji dan. Sve to silno, neprebrojivo mnoštvo u radosti stoji "pred licem Jaganjca"
Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.
Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv:"Sancta Maria ad Martyres" - crkva svete Marije i svetih mučenika.
Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna građevina s otvorenom kupolom kroz koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je otvor padala u crkvu kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih mučenika i njihove Kraljice. Bilo je to za vrijeme svečane svete mise. Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na 1. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.
Glasoviti Alcuin, učitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih širitelja svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka u Engleskoj, a Kelti su već u starini smatrali svetim prvi dan studenoga koji je po njihovu sudu označavao početak zimskoga godišnjeg doba. Neki zbog toga misle da je blagdan Svih svetih prebačen od 13. svibnja na 1. studenoga pod anglosaskim i franačkim utjecajem, a ti su narodi baštinili opet neke tradicionalne religiozne običaje starih Kelta.
Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju Sviju svetih posvjedoči u ime istočne Crkve njezin veliki srenjovjekovni teolog Gregorije Palamas. Njegov se utjecaj u istočnoj može usporediti s utjecajem sv. Tome Akvinskoga u zapadnoj Crkvi. On je baš kao i Anđeoski naučitelj bio pravi mistik. Spomenimo da se Palamas rodio u Carigradu oko god. 1296., postao solunski nadbiskup oko god. 1340. te umro u tom gradu god. 1359. Evo nekoliko njegovih misli:
"Kad prorok u psalmu kaže:'Bog čini čudesne stvari u svojim svetima', onda dodaje:'On će dati snagu i hrabrost svome narodu' (Ps 67,36). Promatrajte umom snagu tih proročanskih riječi. Bog će čitavom svom narodu dati snagu i odvažnost.
Bog nije pristran ni prema kome. Pa ipak on čini čudesa samo svojim svetima. Sunce s visine jednakim (...) obiljem prosipa svoje zrake na sve; no ipak mogu ga vidjeti samo oni koji imaju oči i koji ih nisu zatvorili: i samo se tim čistim pogledom svojih očiju raduju čistoći svjetla... Tako i Bog s nebeskih visina daje bogatstva svoje milosti. On sam je izvor spasenja i svjetla iz kojeg se vječno slijeva milosrđe i dobrota. Pa ipak ne koriste se svi ljudi bez razlike njegovom snagom i milošću da bi se savršeno vježbali u kreposti i ostvarivanju čudesa, već samo oni koji su svoje odluke proveli u djelo te koji su prokušani činima svoje pripadnosti Bogu i svojom vjerom: oni koji su se potpuno odvratili od zla, prianjajući čvrsto uz Božje zapovijedi te upirući pogled svoga duha u Krista, Sunce pravde.
Krist ne samo da nudi nebo onima koji se bore, već ih i bodri ovim evanđeoskim riječima:"Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim' (Mt 10,32). Vidite, nikad ne možemo očitovati svoju vjeru i javno se opredjeljivati za Krista ako nismo od njega primili pomoć i snagu. A s druge opet strane naš Gospodin Isus Krist u budućem vijieku neće govoriti nama u prilog i neće nas predstaviti svome Ocu ako u nama nije naišao na povod da bi nas tamo gore sjedinio s njime.
Ukoliko je Božji sluga, svaki se između svetaca u svom prolaznom životu i pred smrtnicima izjašnjava za Krista. On to čini u kratkom razmaku vremena i u prisutnosti maloga broja ljudi. A naš će se Gospodin Isus Krist, koji je Bog te gospodar neba i zemlje, izjasniti za nas u svijetu vječnosti, pred Bogom, svojim Ocem, okružen anđelima i arkanđelima i svim nebeskim silama, u prisutnosti svih ljudi, poslije Adama sve do konca vjekova. jer svi će uskrsnuti i pojaviti se pred Kristovim sudištem. Dakle, u prisutnosti sviju i pred pogledom svoju on će učiniti da njegovi budu prepoznati, on će proslaviti i okruniti one koji su mu do kraja pokazali svoju vjeru."
Palamasovo se razmišljanje potpuno poklapa s Ivanovim Otkrivenjem u kojem stoji:"Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno neću 'izbrisati iz knjige života'; štoviše, njegovo ću ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima" (3,6).
Kao građu za duhovno razmišljanje na današnju svetkovinu i sutrašnji spomendan vjernih mrtvih navodim nekoliko misli i iz bogate ostavštine pokojnoga pape Pavla VI. On je u podnevnom nagovoru prije Anđeoskog pozdravljenja vjernicima, okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na današnji dan god. 1965. rekao:"Vi i danas želite naš pozdrav i naš blagoslov. Dat ćemo vam ih rado razmišljajući kako ova dva dana - blagdan svetih i spomendan pokojnih - praktički zaključuju ciklus liturgijskih blagdana godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše razmišljanje prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega.
Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!
Gospa, Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most između sadašnjega i onoga budućega života; neka nam bude Majka i u nebeskom životu!"
U želji da za današnju svetkovinu imamo, zaista, blagdanski obilan duhovni stol, navest ćemo nekoliko misli i iz knjige velikoga francuskog teologa, isusovca Henrija De Lubaca. Te su misli uzete iz knjige Paradoks i tajna Crkve. One se odnose na svetost sutrašnjice.
"Tko je mogao predvidjeti ono jedinstveno što će dati jedan Augustin, jedan Franjo Asiški, jedan Ignacije Lojolski? Isto tako nitko od nas ne može se danas ozbiljno uputiti u avanturu da opiše značajne crte koje će obilježavati svece sutrašnjice...
Budući pak da je naše doba izvrgnuto promjenama više od svih drugih te ga goni vrtoglavi vihor, predviđanja o tom predmetu čine mi se danas dvostruko nemoguća. To ne bi značilo samo računati bez Duha, koji je u svojim iznašašćima uvijek nepredvidiv, već to bi značilo spekulirati o značajkama i potrebama jednoga razdoblja čija nam sutrašnja situacija izmiče... Valja se, dakle, već unaprijed uvjeriti da svetac što ga očekujemo nikako neće biti u skladu s našim pojmovima, našim prognozama ili našim željama. Kad on bude prisutan, možda će nas šokirati, iznenaditi. Ako ga Bog bude podigao u našoj sredini, možda ćemo biti u napasti da ga odbacimo... No on će imati svoju 'osvetu'.
Govorimo o budućnosti. No ono što želim reći upravo je dio povijesti koji uvijek počinje iznova... Kako god svetac morao biti različan od svojih brojnih prethodinka, on će ipak reproducirati njihove bitne crte. On će biti siromašan, ponizan. Posjedovat će duh blaženstava. Neće proklinjati, a ni laskati. On će jednostavno ljubiti. On će Evanđelje uzeti doslovno, tj. sa svom njegovom strogošću. Tvrda će ga askeza osloboditi od njega samoga. On će baštiniti svu vjeru Izraela, ali dozivajući si u svijest da je ona prošla kroz Isusa. On će uzeti na se križ svoga Spasitelja i truditi se da ga slijedi.
Za naše osrednje čovječanstvo njegov život neće biti primjer i poticaj. Podvrgnut pogrješivosti kao svaki drugi čovjek, on, poučljiv prema Duhu, imat će onaj dar duhovnog rasuđivanja što je obećan Zaručnici - svetoj Crkvi - te se neće više plašiti ni najkorjenitijih obnova, no ne dajući se zavesti ni lažnim novotarijama. Kao i toliko njegovih prethodnika, odgovarajući novim djelima, novim situacijama, on će biti branitelj i oslonac potlačenih. Možda će jednako tako biti vođa ljudi. Možda će biti doveden do toga da osnuje i ne htijući neki novi institut takvog stila koji će nas u prvi mah začuditi. Možda će i u društvu igrati ulogu pa će se na tisuće trubalja javnoga mišljenja baviti njime. Možda će, naprotiv, biti i izoliran; možda će živjeti od mase nezapažen. Možda će njegova okolina gledati na njega kao na anakronizam, na nešto što spada u prošlost. Možda će biti neshvaćen, izdan, ostavljen od svojih: a tako je uvijek i s jednostavnom ljudskom istinom Evanđelja. Pod oblicima i u prilikama koje ne možemo predvidjeti, on će se ukopati u tajnu patnje, u predanje, u onu intimnu osamljenost - u odvratnost prema grijehu. On će također biti drugi Krist: ne čovjek koji bi htio nadmašiti Krista, već naprotiv čovjek čiji će sav ideal, sav život biti da se njemu suobliči.
Dakle, po njemu će kao i po njegovu Učitelju te u potpunoj ovisnosti o Učitelju prosijavati Božje lice..."
***
